Zamisli da imaš pametnog pomoćnika. Super je elokventan, brz i zna skoro sve – ali ima jedan problem: nema pojma gde se nalazi, šta trenutno radiš, ni gde da pogleda kada nešto ne zna. Zvuči kao LLM, zar ne?
E tu na scenu stupa MCP – Model Context Protocol. On je kao veza između tog pametnog pomoćnika (kao što je GPT, Claude, Gemini) i stvarnog sveta u kojem su tvoji fajlovi, alati, Slack poruke, GitHub nalozi i sve drugo što je kontekstualno važno.
Šta je zapravo MCP?
Najprostije rečeno: MCP je standardizovan način da AI modeli komuniciraju sa spoljnim alatima i izvorima podataka.
Ili još prostije: MCP omogućava da tvoj AI:
- nađe fajl
- pročita bazu podataka
- pošalje poruku na Slack
- kreira pull request na GitHub-u
…i sve to na siguran i strukturiran način.
Zašto nam treba MCP?
Trenutno, ako želiš da tvoj AI koristi neki alat (recimo da automatski gleda kod na GitHubu i daje predloge), moraš da mu specijalno napraviš konekciju za to. A šta ako koristiš više AI modela? Ili više alata? Onda to postaje haos.
Zamisli da svaki put kad kupiš novu tastaturu moraš da pišeš drajver. MCP rešava taj problem – kao USB za AI: jedan protokol, sve konekcije.
Kako to funkcioniše?
MCP se zasniva na sistemu: AI model ↔️ MCP klijent ↔️ MCP server ↔️ tvoj alat/podatak
- MCP server je kao konobar – zna jelovnik (alate), zna gde je kuhinja (podatke), zna kako se šta naručuje.
- MCP klijent je tvoj AI asistent – zna šta želi i ume da „naruči“ preko MCP-a.
- Host aplikacija (npr. Claude Desktop) je restoran – kontroliše sve što ulazi i izlazi, da ne bi neko slučajno naručio dinamit.
Primer iz svakodnevnog života
Radiš u firmi. Imaš:
- Slack gde ti stižu poruke
- GitHub gde kodiraš
- Postgres bazu sa korisničkim podacima
Želiš da tvoj AI agent odgovori na pitanje:
„Koji programer je zadnji update-ovao funkciju koja je izazvala bug koji je prijavljen juče?“
Bez MCP-a? Moraš da sam ručno spojiš sve.
Sa MCP-om? Tvoj AI agent pita MCP server za Slack poruku → izvuče ID buga → proveri na GitHub-u ko je zadnji menjao kod → proveri u bazi podatke o programeru → odgovori ti.
Sve automatski, sve bez da išta dodatno kucaš.
A sigurnost?
MCP ne pušta AI da radi šta hoće. Postoji sistem dozvola (permissions), proverava se ko traži šta, i ne može AI da „upadne“ u stvari bez odobrenja.
Isto kao kad Google Docs pita da li dozvoljavaš pristup fajlu – samo što je ovde mnogo ozbiljnije i preciznije.
Ko koristi MCP?
Već ga koriste ozbiljne firme:
- Anthropic (Claude)
- Replit (AI kod okruženje)
- Sourcegraph (kôd pretraga)
- Microsoft u Windows AI alatima
- Hugging Face – čak su napravili ceo besplatan kurs kako se koristi
Da li je MCP budućnost AI-ja?
Vrlo verovatno – jer sledeća faza AI-ja nije „pričaj lepše“ nego „razumi svet u kojem živiš“. A da bi AI razumeo tvoj kontekst – mora da zna gde su fajlovi, kako da koristi tvoje alate, i šta se dešava oko njega.
MCP je prvi ozbiljan korak ka AI asistentima koji su zaista korisni – ne samo pametni papagaji.
Zaključak
Model Context Protocol (MCP) je kao kabl koji povezuje mozak AI-ja sa stvarnim svetom.
Bez njega, AI ti lepo priča, ali ne zna ništa konkretno.
Sa njim, AI zna šta ti treba, gde da to nađe, i kako da ti pomogne – bez puno priče.
Ako voliš da eksperimentišeš sa AI alatima, želiš da tvoj AI bude produktivan kolega a ne samo zabavni chatbot – vreme je da upoznaš MCP.